Šta je umjerenost i zašto je ona važna

25/12/2012   Zdravko Vučinić   Zakoni zdravlja
Šta je umjerenost i zašto je ona važna

Ponekad prevođena kao “samokontrola”, “umjerenost” tipično znači umjerenu upotrebu i korišćenje bilo čega zdravog i potpunu apstinenciju svega što je štetno. Neki od nas pamte prvi dim duvana – užas! Ali da bismo bili kul (cool) kao i drugi u čijem smo društvu željeli da se nalazimo, stisnuli smo zube i odradili ovaj težak posao. Najednom je “užasni ukus” nestao i bili smo upecani.

Tako često, mi razvijamo ukus prema štetnim materijama, koristeći ih u mladim godinama dok se naše nervne ćelije rapidno razvijaju. Naši nervi će se naviknuti na ove supstance za kratko vrijeme i tako će naš mozak spriječiti samouništenje. No, ove štetne supstance će kad tad odigrati svoju ulogu. Kao što u Dobroj Knjizi piše: “…šta čovek posije, ono će i požnjeti”. Princip je jednostavan.

Navikavanje

Roditelji često imaju problema sa navikavanjem djece na određene vrste zdrave hrane. Često su oni sami oni koji jedno pričaju, a drugo rade, dajući loš primjer svojoj djeci. Papile ukusa rastu i umiru svakog dana. Vaše papile mogu biti istrenirane da uživaju u zdravoj i jednostavnoj hrani. U stvari vi i ne osjećate ovim papilama. One su samo receptori koji hemijsku energiju pretvaraju u nervnu koja putuje u vaš mozak. Vi osjećate u mozgu. Zapanjujuće je kako vaš um djeluje na vaš ukus. Da li vam se ikada neodoljivo pilo mleko, a kad ste posegnuli za čašom predivnog bijelog napitka, ubijeđeni da ste dobili baš ono što ste željeli, odjednom utvrdili da je u čaši ustvari jogurt? Čak i ako volite jogurt, taj put vam nije prijao. Vaš um je žudio za svježim mlijekom.

Sproveli smo eksperiment u kome je grupa studenata imala povezane oči. Onda smo ih zamolili da pogode ukus slatkog od jagoda, limuna i narandže. Možete li vjerovati da nijesu bili u mogućnosti da sa sigurnošću utvrde o kojem se ukusu radi dok nijesu vidjeli boje. Kad smo im oslobodili oči i ponovili eksperiment, bez ikakvih poteškoća su identifikovali ukuse.

Drugom prilikom, kad je jedan od naših unučića imao oko četiri godine, uzeo je griz žute letnje bundeve, pokazao mimiku užasavanja, ispljunuo komad i zaplakao. Okrenuo sam se mališanu i rekao: “Ima grozan ukus, zar ne?” Trebalo je da vidite izraz zaprepašćenja na njegovom licu. Mislio je da ga djeda razume. Onda sam dodao: “Ova bundeva uopšte nema lijep ukus, ali sadrži neke korisne stvari od kojih će tvoje oči postati jače i zdravije, pa ćeš moći da vidiš odlično. Možda čak i nećeš morati da nosiš naočare kao djeda. Hajde da ti djeda kaže kako ta bundeva odvratnog ukusa može biti ukusnija. Samo isjeci maleno parčence – i uvjeri se da je zaista malo tako da ga jedva možeš i okusiti. Ako tako male parčiće pojedeš jedan po jedan, postajaće sve ukusniji i ukusniji. Ali ne smiješ da uzmeš veliko parče, jer će onda i ukus biti odvratan.”

Njegove uplakane okice su me gledale pažljivo i slušao je ne trepćući. Onda je probao recept. Kad je isjekao prvo parčence i namjeravao da ga stavi u usta, rekao sam: “Ne, ne! To je preveliko. Mora biti majušno.” Stavio ga je nazad na tanjir i isjekao da bude manje. “Tako je već bolje”, rekao sam. Naravno bilo je toliko maleno da je jedva mogao išta i da osjeti. “Sad napuni kašiku nečim što voliš, iz tanjira. Onda možeš da pojedeš još jedno maleno parče bundeve, samo obrati pažnju da bude maleno”.

Dečkić je uradio šta mu je rečeno i upitao: “Jel’ dobro ovo djeda?” “Jeste, to je mnogo bolje, samo pazi da je maleno.” Poslije još svega dva ili tri ovakva kruga mališan je izjavio: “Već počinje da ima ljepši ukus, djeda”.

I tako je i bilo. On je učio da trenira svoje gustativne papile (papile ukusa pr.prev) malim izlaganjima neukusnoj hrani koje je uvijek iznova bilo praćeno nečim ukusnim, poput nagrade, sve dok neukusno nije postalo ukusno. Važna lekcija u neuronskom prepodešavanju receptora. Tvorac je načinio naše nerve prilagodljivima.

Moram takođe istaći da kao što naše mentalno iščekivanje ostvaruje uticaj na naše čulo ukusa, isto tako i različite druge stvari kao što je rastvorljivost, koncentracija, jonizacija, temperatura i osnovni hemijski sastav ostvaruju značajan uticaj. Nadalje, čini se da postoji genetska nit u prenošenju naklonosti prema određenim ukusima kod nekih ljudi.

Hrana bogata hranljivim materijama bi trebalo da ima predivan ukus. Ali neki od nas bi trebali smanjiti svoje obroke kao količinu kalorija u njima. Preopterećivanje našeg digestivnog sistema, unošenje veće količine kalorija negoli nam je potrebno za fiziološke procese, naplaćuje visoku cijenu na našim nervima, prvo ih oštećujući, a kasnije i uništavajući. Naši moždani neuroni su izmučeni, a isto tako i oni u ostatku tijela.

Post

Svakom od nas bi pomoglo kad bi jedan dan odvojio za post, i to češće, unoseći tada samo čistu vodu. Ako se odlučite za ovaj izazov, pomozite sebi tako što će vaš posljednji obrok pred post biti neka lakša hrana. Tada ćete u post utonuti veoma lako. Probao sam da postim, nakon što sam veče prije pojeo težak obrok i zamalo da se onesvijestim još u podne. (post traje od večeri prethodnog do večeri narednog dana) Bez obzira koliko puta da sam probao, jednostavno nijesam mogao da uspijem da izdržim cio post. No, kad sam naučio trik sa laganom večerom, uživao sam u postu i imao obilje energije za sve poslove toga dana.

Pronađeno je više od 32 različita hormona, za koje je utvrđeno da utiču na mišljenje, osjećanja i ponašanje kod ljudi. Možda ih je ukupno oko nekoliko stotina. Ni jedan od naučnika to sa sigurnošću ne zna. Najmanje 317 različitih peptida je otkriveno u moždanim komorama.

Hormone luče i mozak i tijelo. Oni održavaju naše tijelo i mozak u stanju blagotvornog rada. Sastojci ili hemijski molekuli koji čine ove hormone su peptidi koji dolaze iz hrane koju jedemo, vode koju pijemo, Sunčeve svjetlosti kojoj se izlažemo i svježeg vazduha kojim kupamo pluća. Naše navike vježbanja i odmora određuju kako iskorišćavamo prethodno pobrojane blagoslove. Zato, probajte da budete umjereni u jelu, vježbanju, odmoru, šetnji po čistom vazduhu i izlaganju suncu i svježoj vodi, kako biste se zaštitili od emocionalnog sloma.

Šta se dešava u mozgu

Dok sam pisao ovu knjigu, primio sam telefonski poziv od posvećene, savjesne i marljive žene čiji nervi su bili skrhani. Nakon što mi je ispričala o svojoj mentalnoj konfuziji, nekontrolisanim epizodama plača, nesposobnosti da donese jednostavne odluke, poražavajućem strahu o tome šta bi sve moglo značiti za njenu budućnost, počela je da jeca u očajanju, “Šta da radim?”

Očigledno je da je bila na ivici nervnog sloma. Ona je bila izvrsna, zdrava, energična i motivisana osoba. Uobičajeno uravnotežena u prosuđivanju i savjesnoj pouzdanosti, odjednom je počela da osjeća da su je ovi kvaliteti napustili.

Ona je bila svjesna potrebe umjerenosti u svome životu. U jednoj od kasnijih posjeta je izjavila: “Znam šta treba da uradim, ali ne vidim kako kad postoji toliko mnogo stvari koje treba da se završe”. Ona je bila nova na poslu sa gomilom pritiskajućih rokova i stvari koje treba uraditi. Sa druge strane imala je gomilu problema koje je morala da riješi. Skoro dva mjeseca nije imala poštenog sna, a o neredovnim “zgrabi u letu” obrocima da i ne pričamo. Interesantno je to kako mi koji volimo svoj posao, vrlo lako možemo da zaboravimo na umjerenost. Sjećam se kako sam imao običaj da u večernjim satima držim serije evangelističkih predavanja tokom cijele godine, svake godine, posjećujući i po četrdeset domova na dan. Na kraju jednog takvog dana, moja supruga je upitala: “Dušo, šta je ostalo za Boga da uradi?” Dobro pitanje.

Neumjerena stimulacija ili deprivacija (lišiti, lišenje pr.prev), neumjereno nagrađivanje ili kažnjavanje, opsesivna ponavljanja, kompulzivni rituali, fanatične težnje svake vrste, “samo rad bez opuštanja” ili obratni scenario i neumjerenosti svih vrsta, sprječavaju razvoj pravog psihološkog zdravlja. Oni ometaju napore mozga i tijela da zadrže harmoniju hemijske sekrecije koja utiče i ističe iz neurona, žlijezda i organa. Kao reakciju na te ekstremne zahtjeve, mozak prepodešava standarde za tipične ili regularne radnje. Drugim riječima, u pokušaju da se nosi sa novonastalom ekstremnom situacijom, novi (prepodešeni) standardi će postati “norme” u mozgu. U nastavku života, pojedinac sa ovakvim izmjenama će težiti da stalno bude izložen ekstremnim situacijama, ne bi li izbjegao dosadu u životu.

Svako zadovoljstvo i satisfakcija koji dolaze iz neumjerenosti, samo su za trenutak aktuelni u struji života. Pored toga, oni oskudijevaju visokim kvalitetom, dubinom, punoćom i izobiljem radosti, mira, osećanjem zadovoljnosti i istinskog duboko ukorijenjenog uzbuđenja koje karakteriše život u umjerenosti. Takođe, neumjerenost nastavlja da slama zdravlje mozga.

Čuvar od emocionalnog sloma

Sa druge strane, umjerena stimulacija i uravnotežena aktivnost doprinose na najbolji način psihološkom zdravlju. Umjerenost čuva od mentalnog i emocionalog sloma. Takve osobe nalaze zadovoljstvo u uobičajenim svakodnevnim iskustvima. Pozitivan stav i mir i spokoj dolaze sasvim prirodno.

Mnogi od hormona koje proizvodi mozak, putuju nishodno u tijelo bilo krvnim sudovima ili neuronskim omotačima. Mnogi od hormona koji se produkuju u mozgu, produkuju se i u tjelesnim žlijezdama i organima. Oni utiču na naše mišljenje, osjećanja, ponašanje i funkcionisanje. Tijelo i mozak su blisko povezani. Jedno utiče na drugo.

U mozak-tijelo žlezdanoj osovini, kontrolišuće poruke iz mozga se pojačavaju dok idu kroz hijerarhiju žlezda. Svaka poruka traje sve duže, putuje dalje i pobuđuje više organa. Permeabilni (propustljivi pr.prev) kapilari koji se nalaze u svim endokrinim žlijezdama, osim u mozgu i testisima, dozvoljavaju ovim hemikalijama, da prodru iz ovih žlijezda u krvotok, njime putuju i onda ga napuste da bi ušli u drugu žlijezdu. Sada vidimo kako je lako mozgu da kontroliše tijelo.

Krvno-moždana barijera onemogućuje mnogim, ali ne i svim hormonima da idu u suprotnom pravcu, tj od tjelesnih žlijezda ka mozgu. Steroidni hormoni na primjer mogu da putuju na ovaj način. Dokazano je da ova barijera djeluje selektivno propustljivo, tj dozvoljava prolazak jednih, a sprječava prolaz drugih materija.

Da li je moguće da neuravnotežena ishrana i uzimanje pojedinih ljekova može da poremeti ravnotežu ovih jedinjenja u organizmu i mozgu, na štetu psihološkog funkcionisanja? Ne mogu ni da zamislim kako bi drugačije i moglo biti. Je li moguće da je ista stvar i sa neodgovarajućim mišljenjem? Može li i ono na isti način naškoditi? Vjerujem da može. Isto je i sa prekomjerno visokim ili niskim emocionalnim doživljajima. Poražavajući dokaz nauke danas je da mozak i tijelo interaguju sa zapanjujućom intimnošću. Što više otkrivamo o oboma, to smo svjesniji moći njihove interakcije. Svako novo otkriće otvara i nova zanimljiva pitanja.

Zavisnost

Opijatska zavisnost, na primer od heroina, uslovljena je interakcijama hormona i moždanih receptora. Mnoge vrste moždanih ćelija imaju opijatske receptore. Mozak sekretuje svoje sopstvene opijatima slične supstance, koje se povezuju sa receptorima na pojedinim moždanim ćelijama u slučajevima vanrednog stanja. Zašto neko postaje opasno zavistan od droge, koju inače njegov mozak takođe proizvodi? Opšte prihvaćeno mišljenje u nauci je da spolja unijeti opijati gase moždane fabrike koje proizvode moždane opijate, jer sam mozak osjeti da u krvotoku već postoji dovoljna količina. Zavisnost, dakle prema ovoj teoriji nastaje zbog generalizovanog gašenja proizvodnje. Vremenom dolazi do povećanja broja receptora u ključnim zonama mozga, jer su opijati unijeti od spolja, u mnogo većim količinama od fizioloških. Tada više receptora, traži više opijata i osoba postaje zavisnik. Sve dok on uzima spoljašnje opijate, on ostaje zavistan. No ako prekine sa uzimanjem dovoljno dugo, koliko mozgu treba da shvati da mora sam opet da započne proizvodnju, broj receptora se smanjuje i osoba je na dobrom putu da se riješi ove teške bolesti. Tek tada se prekida začarani krug zavisnosti.

Hormoni

Postoje dokazi koji nas uvjeravaju da oboljenja mozga i uma mogu biti izazvana ekscesivnim povećanjem ili pak smanjenjem sekrecije hormona od strane mozga, čak i kad su tjelesni endokrinološki poremećaji povezani, sami po sebi, sa ekscesivnom ili smanjenom proizvodnjom hormona. Međusobni odnos između hemijskih procesa u tijelu i mozgu i ponašanja, jeste veoma komplikovan. Mi danas znamo da ono što se dešava u hemijskom pogledu u mozgu, veoma jako, čak mnogo jače negoli smo i mogli da zamislimo, se odražava na procese u organizmu.

Dakle hormoni i druge aktivne materije utiču na misli, osjećanja i ponašanje. One mogu biti oslobođene bilo u mozgu ili u tijelu. One putuju krvnim sudovima i nervima po organizmu. Primijenjeni hormon može uticati na nekoliko osobina kod ljudi.

Na primer, vazopresin može ostvariti uticaj na pamćenje, žeđanje, sitost, zatim izazvati zavisnost, bijes, strah i bol. Bilo koje od ovih iskustava mogu takođe izazvati i mnogi drugi hormoni. Na primer, bol može usloviti uravnoteženu sekreciju nekoliko drugih hormona. Strah,  kao i bijes, oslobađaju kateholamine i mnoge druge hormone uključujući tu i endorfin, prolaktin i vazopresin. Neki od ovih hormona izlučuju se u digestivni trakt, povećavajući želudačnu i crevnu inkontinenciju. Mnogi od nas su iskusili ove simptome u trenutima straha.

Svi smo svjesni toga, kako je teško promijeniti sopstveni destruktivni stil života. Ušančenčenost navika koje nas slabe i slabost prema štetnim narkoticima ili alkoholnim pićima, neprijatelji su sa kojima je se najteže razračunati. Iako smo svi različiti i trebamo drugačije pristupe, svima nam je potreban nježan i pozitivan stav prema sebi samima. Moramo se stalno podsjećati da smo stvoreni prema Božjem liku i da je naš mozak stvoren sa mogućnošću beskonačnog razvoja, a da nam je radost u izobilju pravi cilj. Ako smo svjesni da živimo destruktivnim stilom života, moramo se ozbiljno zapitati želimo li sa tim i nastaviti. Jesmo li spremni da krenemo novim putem? Jesmo li spremni da slijedimo naš najbolji sud?

Zaoštriti stav prema lošim navikama

Ljudi su različiti. Neki možda moraju da postanu umjereni za promjenu. Oni treba da zaoštre svoj stav prema lošim navikama. Moraju nastojati da ih zamijene pozitivnima. Moraju sebi zadavati male zadatke i nastojati da ih ostvare. Tjelesni i moždani neuroni će se adaptirati i odgovoriti na nove umjerene stimulanse. Neki će uspjeti da se sa lakoćom odvoje od starih navika, zamjenjujući ih sa novim, pozitivnim počecima u životnom stilu. Zašto da to ne budete vi? Prionite na posao srčano i radosno znajući da radite najbolje što možete.

Poremećaj zdravog funkcionisanja u bilo kom dijelu uma i tijela, utiče na cijelo zdravlje cjelokupnog uma i tijela. Neumjerenost bilo koje vrste, radi na slabljenju i uništavanju kako uma tako i tijela.

Dr Elden Čalmers

5 1 1 1 1 1 Ocijeni 5.00 (2 Glasova)
  1. Najnovije
  2. Najčitanije

Zdravko Vucinic: Prirodno lijecenje neizlecivih bolesti

Zdravko Vucinic: Kako procistiti organizam

Sasvim drugacije sa Zdravko Vučinić,specijalistom prirodnog lecenja

SASVIM DRUGAČIJE sa specijalistom prirodne medicine Zdravkom Vucinic

Portal BUDITEZDRAVI.info pokrenut je 2012. godine i namijenjen je svim ljudima u Crnoj Gori, regionu i širom svijeta koji govore jezicima naroda bivše Jugoslavije, a koji su zainteresovani da se kvalitetno informišu o svim aspektima zdravlja.

Opširnije

Najbolje ocijenjeni

  • 1
Copyright © 2012 Institut za prirodnu medicinu Podgorica. Sva prava zadržana.
Codepixel
Izrada sajta